Susret sa rumbom na ivici mašte


trinidad casa de la musica
Trinidad, Kuba – mart, 2014.

Stari grad u blizini savršene obale Karipskog mora. Uveliko obnovljen zbog obilježavanja 500 godina od osnivanja. Kaldrma svugdje, topot kopita, prizemne veselo obojane kuće skladno raspoređene u ulice koje se laganom uzbrdicom ulivaju u plato sa bašticama okruženim palmama. Kada odatle nastavimo na gore nailazimo na široke stepenice sa dvije prostrane platforme, oivičene srednjevjekovnim zidom koji se usjeca u građevine i izlazi iz njih kao da su jedno.

Na prvoj platformi velika gužva, Casa De La Musica na otvorenom, glavno mjesto zabave u svim većim Kubanskim gradovima. Nemamo pojma ko nastupa večeras, a nije ni bitno. Došli smo tu upravo da vidimo i oni drugu, mirniju stranu Kube, a iznenađenja su dobro došla. Žagor mase, dosta turista, ali još više lokalaca. Za razliku od Havane, ogromna većina je došla da bi uživala u predstavi. Mnogo je manje kojota i hinetera.

Ćaskanje petoro radoznalih drugara prekida spiker, koji na svima razumljiv i zanimljiv način najavljuje Conjuto folklorico iz meni nepoznatog grada.
Buđenje.
Moćan zvuk udaraljki koje zvuče kao jedan nerazdvojiv instrument. Konge, kahon, klave, šekere, kata… Uključuju se pjevači sa stilom koji me je uvijek podsjećao na dozivanje pažnje. Uzbuđenje i iščekivanje rastu sa svakom sekundom. Ruku pod ruku izlaze dvoje mladih uz koketne osmijehe. Svi pogledi su prikovani na njih. U toj njihovoj pojavi se ocrtava sreća i usud Kube. Na njemu lanene pantalone, bijela košulja, crne cipele i ravni kačket od tvida. Ona nosi dugačku svjetlo roze suknju i običnu bijelu majicu. Vitki, poletni, jeftine garderobe, bogate duše.

Kreće ples. Iz džepa je izvadio crno bijelu maramu i drži je u desnoj ruci, a ona se odvaja na sigurnu distancu. Drži slojevitu suknju u rukama, malkice odignutu od zemlje, kao toreador plašt i izaziva, koketira sa muškarcem. Ta početna napetost, očekivanje, se preslikava na svaki mišić od obraza do stopala. Zaigrali su se. Pokreti njegovih mršavih ali žilavih ruku sliveni su sa ramenima koja se pomjeraju kao da nisu na istom tijelu, kao da je želja svih muškaraca progovorila iz njih. Upoznavanje prestaje i on lukavo mijenja korake, sprema novi izazov. Staje pored i pokušava da joj omete pažnju povremenim prelascima sa jedne na drugu stranu, iza leđa. Džentlmenski i sa velikim poštovanjem neće uraditi ništa neukusno zato što joj je van pogleda. Ona nastavlja da izaziva naglašenim pokretima kukovima, a glavu uz bezobrazan osmijeh okreće kao da ima oči na leđima. Distrakcija nije uspjela. Sve ide ka tom imaginarnom pokretu koji se izvodi rijetko a predstavlja skupljanje mačo energije i pokušaj prenosa iste na želju za posjedovanjem. Sukobljene sa onom drugom, poluodbrambenom koja izaziva ovu želju na potragu za zaslugom. Taj prenos energije, taj signal želje, zove se vakuna i smatra se ultimativnim činom Guaguanco-a.

U trenucima dok se sve to događalo, opčinjen, nisam ni ukapirao da su drugari sišli kako bi sve bolje vidjeli iz neke druge perspektive. Izolovan, uživljen u momente, prebacio sam sebe u neko prigradsko naselje blizu mora, sa galebovima koji pjevaju i nadlijeću. Ovo isto dvoje ljudi igraju okruženi istim perkusionistima, ali u mnogo privatnijoj i prisnijoj atmosferi. Uz vrelinu sunca sjaje graške znoja, oznake truda i borbe, upornosti, osvajanja i odbijanja. Ja, nijemi posmatrač iz trećeg lica, sa prozora prvog sprata obližnje zgrade posmatram to sve, ispisujem sjećanja kako bih ih prenio na druge i ponio sa sobom kompletan osjećaj okićen naježenošću užitka posmatrača. Želim da mi se sjećanja probude kad god osjetim da padam ili kad drugima hoću da stavim osmijeh na lice i probudim istu ljubav prema plesu i muzici.

U toku petominutnog performansa bilo je samo par pokušaja vakune od kojih poslednja prolazi. Volim da mislim da nije bilo dogovoreno iako znam da jeste. Ali taj drugi ples u njihovoj četvrti… Sve je bilo živo, originalno i pravo nadmudrivanje i flertovanje. Poslednja dva zajednička udarca kompletnog orkestra, izuzetno naglašeno označavaju kraj plesa i sanjarenja.

Nastavak programa. Nastavak priče prvom sledećom prilikom…

Ako želite i sami da upoznate kako možete živjeti i pričati ovakve priče u nekom drugom, nama bližem okruženju, vidimo se u NEDELJU 6.03.2016. u 16h.

Veliki pozdrav u 2-3 rumba klave ritmu,
Monte Son

Ovaj unos je objavljen pod Nekategorizovano i označen sa , , , , , , , , , , . Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s