Trema…

Poslednji nastupamo…

Čekamo u skučenom hodniku da izađemo na binu posle jedanaest timova. Kud god se okrenem vidim pokušaje pripreme za ono što slijedi.
Anči se vrpolji, dok su Marko i Mina mirni kao dva spomenika.
Fahad i Friski pričaju, ne zaklapaju.
Ančejk se smeje Igoru koji samo što ne izvadi metar da tačno odredi početnu poziciju. Mladen govori: „Idemo, idemo, što volim ovaj osećaj.“
Kaća stiska i opušta šake.
Ivona samo kratko: „Ima da razbijemo!“
Zarubici je vruće: „Brate, da ‘oćemo više izać’.“
Stojim iza svih i zamišljam u ubrzanom modu kako će sve izgledati pred publikom. Dvanaest ljudi, dvanaest načina borbe sa najnezgodnijim pojmom vezanim za javni nastup – Tremom.
Dok sam odrastao moja komunikacija sa tremom je doživjela ogromne promjene. Do srednje škole mi je trema bila zastrašujuća stvar. Nisam znao kako ću reagovati na činjenicu da za nekoliko minuta treba da izađem pred uglavnom nepoznate ljude i izvedem performans. Svirao sam klasičnu gitaru i na svim muzičkim nastupima u Nikšiću se pojavljivala doktorka Maca Đerković. Jednom prilikom, posle nastupa na kom sam se borio sa drhtavicom u rukama, ona mi je prišla i rekla: „Nemoj da se plašiš, sviraš za sebe. Zamisli da oko tebe stoji jedna velika kutija i tu si sam. Ne postoji niko oko tebe. Kad izlaziš na binu ti ulaziš u tu kutiju. Kad završiš kutija sa raširi i čuje se aplauz.“ Posle toga par puta sam pokušao da poslušam taj savjet, ali nekako nisam bio zadovoljan rezultatima. Trema je i dalje bila tu, nije me spasila kutija. Mislio sam da Maca nešto bulazni, ali ipak sam svaki put zamišljao da ulazim u kutiju. Posle sam ukapirao i zašto. Ruke mi nisu drhtale. Trema je bila tu, ali rezultat njenog djelovanja nije uticao na kvalitet mog izvođenja.
Do prije jedanaest godina sam i dalje gledao tremu kao negativnu pojavu sa kojom treba da se borimo kao sa okorelim, zlim protivnikom. Onda sam dosao do trenutka u životu zbog kog i pišem ovaj tekst na baš ovom blogu.
Krenuo sam na salsu.
Broj javnih nastupa se umnogostručio. Beograd diše salsa plućima i počeli su da se ređaju lokalni događaji na kojima smo dobili šansu da nastupamo. Na neki način i svaka salsa žurka je javni nastup. Ne takmičenje, mada postoje ljudi koji ih i tako doživljavaju. Kod njih je borba sa tremom i u još jednoj, kompetitivnoj dimenziji. Kod mene je salsa žurka javni nastup koji se ogleda u tome da izgledam prikladno i da pokušam da odigram što ljepše i što bolje sebi i partnerkama sa kojima igram. Još ako je žurka u nekom novom gradu ili na nekom mjestu gdje ne poznajem baš toliko ljudi, onda je potrebno probiti i onu blokadu (tremu) od suočavanja sa novim da bi se došlo do užitka koji donosi salsa veče.

Na salsi sam spoznao pozitivnu stranu treme. Trema je dokaz da nam je bitno. Trema je uvod u najvažnije stvari u životu. Samo je važno pravilno je usmjeriti. Umjesto da razmišljam šta negativno može da se desi i tom negativnom dozvolim da me parališe, treba da iskoristim fizičko-mentalnu promjenu koju trema donosi. Tijelo mi je spremnije i opreznije, mozak i srce brže rade. Hvatam najsitnije detalje oko sebe i vezujem ih za okruženje toliko da ih se sjećam i godinama kasnije.
Sat, dva pred nastup volim da ostanem sam, ležim, zažmurim, duboko dišem i pripremam tijelo i um za dolazak treme. Znam da će doći, uvijek je tu, ali je spreman dočekam. U tom periodu samoće u glavi složim i motivacioni govor. Motivacioni govor za tim, ali i za sebe. Uvijek ga održim pola sata pred nastup, jer posle njega kuca trema na naša vrata. Tako spreman, pustim je da uđe i prepustim joj kontrolu.
Ona je onda glavni krivac što uradim brzo premotavanje željenog izvođenja.
Ona se potrudi da ne zaboravim redosled i ne zablokiram.
Ona me probudi u nekoj novoj dimenziji i daje mi osjećaj ispunjenosti.
Ona mi je dokaz da mi je stalo.
Ako je nekad ima u manjoj količini onda me je strah da neću izaći spreman.
Vremenom je došlo do tolikog broja nastupa u zemlji i inostranstvu, na festivalima i takmičenjima, da dolazim u iskušenje da rangiram bitnost nastupa. Par puta sam se opekao o tu činjenicu. Ako postavim neki nastup kao manje bitan, trema se ne pojavi onako jako. Redovno sam na takvim nastupima najviše griješio. Od tada bez obzira na broj gledalaca, mjesto u kom nastupamo, nivo umora od ostalih obaveza ili jednostavno od trenutka, uvijek prvo ubijedim sebe da je taj nastup koji dolazi najvažniji koji ću ikad odigrati. Pomislim: „A šta ako više nikad ne budem nastupao?“ Jednostavno pitanje koje nas podsjeti na ograničeni rok trajanja i ne dozvoli da smanjimo doživljaj bilo čega u životu.
Na kraju otkako mi je trema postala neophodan dio nastupa dogovorili smo se da ode da me posmatra u trenutku kad izađem na podijum. Ja nastupam maksimalno fokusiran na koreografiju, a tremi hvala što me je pripremila.

Izlazimo na binu, muzika spremna. Ostaje samo jedno.
Friski:
ENERGIJA!
Svi zajedno:
DA PUCA

Prihvatite tremu i dozvolite joj da vas pripremi.
Veliki salsni pozdrav vam upućuje,
MONTE SON

Sreda 20.12.2017. od 21:30h nastupi svih grupa Ritmos Del Mundo u Dorcol Platz-u.