Kada sam 2006. godine počinjao sa učenjem salse, prvi mjesec mi je bilo dovoljno ono što naučim u školi od instruktora. Posle toga sam išao na časove još godinu i po dana, ali sve vrijeme me je interesovalo šta još mogu da naučim sa strane. Jednostavno, vrata jednog potpuno novog svijeta za mene su se širom otvorila. Drugačiji ritmovi, novi koraci i figure, igranje u paru, ruedi, rumba, son, a kasnije i svi ti afro-kubanski elementi. 2 sata časova nedeljno i žurke mi jednostavno nisu bili dovoljni.
Nisam bio jedini, naravno, postojale su ekipe koje su u zbiru brojale sigurno 30-40 ljudi koji su više ili manje pokušavali da isprate sve. Bilo je ljudi koji nisu išli na časove redovno, ali su izlazili i učili na licu mjesta ili preko snimaka. Ako nekog interesuje kako smo tada učili nove stvari krenuću od toga šta nam NIJE bilo na raspolaganju: Youtube, Facebook, brzi Internet, festivali u zemlji i okruženju, sistematski časovi, različiti ženski i muški instruktori sa višegodišnjim iskustvom.
Sa druge strane, bili smo dostupni jedni drugima. Sjećam se mog entuzijazma kad sam otkrio sajt na kom se nalaze video snimci osnovnih rueda figura gdje je setenta komplikate bila sve i svja. Odmah sam zvao Nevenu da probamo. Igor, kojeg salsa tada nije ni mrvicu interesovala, stalno prepričava kako smo nas dvoje cijelu sobu u studenjaku ispremještali da bismo vježbali figure. Čas je bio kratak u odnosu na vrijeme koje smo provodili vježbajući.
Izađem u grad, a tamo Jeca, Nata, Ivana, Žaklina, Sanja, Anja, Milanče, Medić, Bane, DJ Grande B, Siniša, Pera i još mnogo nas igramo po cijelu noć. Ponekad između sebe, a mnogo češće sa ljudima koji nisu znali ni osnovni korak prije nego što su izašli. Onda neko odigra nešto drugačije ili uhvatimo foru koju nismo do tad gledali i pokušava se sa strane, ruke samo što se ne polome, razmjenjuju se snimci i muzika na cd-u. Kad smo kod muzike, igrali smo na sve što je iole ličilo na salsu, a igrao se i cha cha, latin rumba itd. Sad često čujem kako je neko ovdje postao timba purista. Ono, samo mi daj neku dobru timbu ili odoh sa žurke. Sa jedne strane mi je drago što je scena toliko napredovala da dosta ljudi zna razliku između podžanrova. Sa druge mi je krivo što se izgubilo to da je sva muzika super, jer na kraju ispada da smo muzički osjetljiviji od svih Portorikanaca, Kolumbijaca, Meksikanaca, Peruanaca, Čileanaca i svih sem Kubanaca.
Onda je došlo poslednjih par godina. Broj salsa plesača je vrtoglavo porastao. Mislim da trenutno u Beogradu minimum 2000 ljudi aktivno igra salsu. Kvalitet časova u školama je popravljen. Može se reći da instruktori sažvaću i detaljno objašnjavaju u roku od godinu dana stvari za koje je ranije trebalo minimum 3 godine, a neke stvari nismo uopšte ni poznavali. Na Internetu je moguće naći tekstove, snimke, knjige, muziku svih tipova i brzina, kao i sijaset plesnih elemenata. Salsa žurki u Beogradu ima svakodnevno, nekad i više za jedno veče. U toku godine u regionu se održi minimum 7 festivala sa salsa tematikom, od kojih barem 3 u Beogradu. Logično bi bilo da i salsa fanatika sada ima mnogo više, ali očigledno je da logika nije zadovoljena. Dosta „salsasaurusa“ je okačilo plesne cipele o klin, ali od onih koji su preostali i dalje većina predstavlja ogroman procenat u broju salsa fanatika. Kad nas je bilo 200 aktivnih, četvrtina su bili baš navučeni na salsu do nivoa poluprofesionalnosti. Ljudi su redovno učili i vježbali i po 4,5 sati dnevno. Da ne pričam o tome gdje smo sve igrali salsu. Od benzinske pumpe, preko trotoara i autobuskih stajališta, do bazena i sportskih poligona.
Sad je četvrtina aktivnih salserosa 500, a broj fanatika nije ni približan. Uprkos svim navedenim olakšicama i pomagalima da se brzo postane vrstan plesač rijetko ko se upušta u detaljno istraživanje.
Postavljam sebi, a i drugima pitanje: Zašto?
Većina ljudi sa kojima sam pričao na tu temu mi kažu da je glavni razlog upravo to što je sad lako naći sve i što je sve tako dostupno. Zašto bi se iko mučio da uči sam kad mu neko drugi na času to sažvaće. Ljudi se nauče na to i jednostavno ne smatraju da treba da istražuju. Sad ću da dodam i još par svojih viđenja tog problema najviše zbog toga što želim da u narednim godinama novi, mladi ljudi, prvenstveno studenti (nije da ne smatram sebe mladim 😜 ) počnu da nose salsa scenu na svojim plećima.
Ukoliko neko tek kreće da igra salsu i ima dovoljno vremena da joj posveti, potrebno ga je pravilno uputiti da ne bi prije vremena odustao. Kad smo mi najviše istraživali, tad je bilo najmanje vrhunskih plesača. Pored želje da igraju salsu, ljudi su naravno željeli i da budu primjećeni. Što se tiče te želje, ništa se nije promjenilo. I muški i ženski plesači oduvijek nose određenu dozu egoizma koja ih tjera u želju za nadmetanjem. Ta želja nije loša dok god se kontroliše i usmjerava na prave stvari. Danas ljudi izađu na dvije žurke i vide sigurno deset ili dvadeset ljudi koji po njihom mišljenju „razbijaju“. Reakcije na to su ili da pomisle da to nije za njih ili da žele da postanu takvi plesači u što kraćem roku. Prvenstveno, neko ko je početnik ne može tačno znati da li je neko vrhunski plesač ili samo pokušava da ispadne faca. Sa druge strane, kao i u svakoj životnoj oblasti, neophodno je strpljenje. Tom strpljenju bi umjesto lakih pohvala trebalo posvetiti mnogo više pažnje na plesnim časovima. Neko je potencijalni talenat, zagrijao se za salsu i to instruktori vide. Ukoliko želimo da taj neko preraste u salsa fanatika spremnog na višečasovni rad svakodnevno, potrebno je da ga prvo obučimo strpljenju. Za mjesec dana ili 5 časova, ne može se ništa postići. Danas, upravo zbog napretka tehnologije ljudi smatraju da su oni ti čije su se moći uvećale i da je sve moguće brže naučiti. Znanje je dostupnije, ali sposobnost sticanja znanja je ostala ista. Ljepota učenja salse se ogleda u procesu dolaska do cilja i povezivanju elemenata, a ne u onom konačnom cilju koji predstavlja određeni plesni nivo.
Prvo strpljenje, a onda i poštovanje. Poštovanje prema svima koji su tu da uživaju, igraju i održe scenu, kao i poštovanje prema sebi. Sama činjenica da i sada vjerovatno ima maksimum 50 salsa fanatika znači da su oni raspoređeni u manjim brojevima po različitim školama i žurkama. Od njih se uvijek i na svakom mjestu može dosta naučiti, a ukoliko neko želi da bude salsa fanatik interes mu je da se uklopi sa njima, a ne da se nezdravo nadmeće. Džaba i da neko postane vrhunski plesač ako mu je cilj samo da bude najbolji u selu. Kad osjeti da je postao dobar prestaće da se edukuje i da vježba. Poštovanje prema sopstvenom znanju označava to da je mnogo teže postati dobar salsa plesač nego na primer bachata ili kizomba plesač. Da ne dođe do zabune apsolutno poštujem i učim sve plesove, ovo je samo jedna nepobitna činjenica zbog kompleksnosti salse kao plesa. Vrijeme koje je potrebno da se savlada salsa jeste duže, ali ako poštujemo to vrijeme bićemo mnogo više zadovoljni svojim novostečenim sposobnostima.
Na časovima grupe za nastupe uvijek insistiram da mjesto koje ćemo osvojiti na takmičenju meni nije bitno. Nije mi bitno ni da li nastupamo na takmičenju ili na nekom lokalnom događaju. Bitno je da nastupamo. Bitno je da kroz pripremu nastupa kao pojedinci i kao tim napredujemo. To mi je bitno jer će za 5 godina od tih ljudi neko napraviti neku svoju žurku, započeti nešto novo na sceni, doći do nivoa kad može da vodi scenu. Prvo mjesto na nekom takmičenju je dobro za reklamu škole i podizanje ega. Sa druge strane 10 javnih nastupa godišnje je dobro za stvaranje dobrih plesača i pravljenje salsa fanatika. Da li će oni ostati u mojoj školi, preći u drugu ili otvoriti svoju? Da li će oni postati instruktori ili samo igrati zbog izlazaka i nastupa? Njihova stvar, podržavam kao i do sada što sam podržavao sve akcije za koje mislim da će donijeti novu vrijednost, a nije da se ponekad nisam zeznuo 😂. Bitno mi je da ono zbog čega smo mi svi ušli u ozbiljniju priču, a to je promocija kubanskih plesova u zemlji i okruženju, nastavi da živi i da se razvija. Ne bih volio da zbog nedostatka ljudi koji bi vodili sve naprijed postanemo kao većina zapadnoevropskih zemalja. Da ogromna većina na sceni budu ljudi kojima je salsa razonoda isto kao fudbal sa prijateljima jednom nedeljno ili šoping sa sestrom od tetke.
Naravno, ko to želi dobrodošao je uvijek, ali neophodna je i ona druga strana.
Ona strana koja je prije 10 godina otkrila da postoji nešto što se zove timba, nešto što se zove afro.
Ona strana koja je bila spremna da organizuje prve festivale salse bez obzira što će biti u velikom minusu.
Ona strana koja se budi u 2-3 sata posle ponoći jer joj nova ideja za ruedu ili novi footwork koji je našla ne da mira dok je ne zapiše ili ne proba još jednom.
Ona strana koja je privukla ogromnu masu mladih ljudi na nešto što se zove salsa i napravilo domaću plesnu scenu zanimljivijom od kubanske. Da društvo, salsa žurke u Beogradu su mnogo kvalitetnije nego salsa žurke na Kubi, koliko god to zvučalo budalasto. Još uvijek.
Ona strana koja će i kad prestane da dolazi na časove i izlazi na žurke, u autobusu kojim ide na posao pustiti novi album Havana de Primere i pomisliti kako svi ti ljudi oko nje uopšte ne kapiraju koliko je život zanimljiv.
Kao svaki tekst do sada i ovaj je naravno moj lični stav. Jedva čekam da pročitam i tuđe komentare bilo ovdje na blogu ili lično na facebook stranici DJ Monte Son.
Evo i jedan snimak iz 2008. godine na kom možete vidjeti jednu od prvih rueda koreografija nastalih u Srbiji. Odigrao ju je tim tadašnjih salsa fanatika koji su inicirali salsa scenu u Srbiji kakva je danas. Taj tim se zvao SalSerbia, a mislim da bi bilo kojoj grupaciji salserosa i danas bilo potrebno mnogo vremena da samo skinu ovu koreografiju.
Za neke nove SalSerbia timove u budućnosti i neke nove salsa fanatike.
Veliki salseroski pozdrav!
Monte Son
Ritmos Del Mundo- Beograd i Salsa 